Podgoričanin Dragan Krstović (37) ubijen je kasno sinoć u blizini tunela Budoš kod Nikšića, a njegov stric Ranko (59) teško je ranjen.

Na njih je pucao arhitekta Milorad Miko Nikolić iz Podgorice.

Nikolić se kasno sinoć predao policiji .

Ubistvo se dogodilo u blizini tunela Budoš kod Nikšića , a Krstoviće su pronašli slučajni prolaznici.

Kada je policija došla na lice mjesta zatekla je beživotno tijelo Dragana Krstović, dok je Ranko Krstović bio u veoma teškom stanju. On je prebačen u Klinički centar Crne Gore u Podgorici.

Iz policije je saopšteno da je Nikolić u Krstoviće ispalio više hitaca, a motiv ubistva za sada nije poznat. Navodno, Krstovići i Nikolić su i ranije imali sukob zbog neraščišćenih računa.

Kao rezultat ovakvih Đukanovićevih kartelovskih prodaja i preprodaja, ni u jednom aspektu političkog života u Crnoj Gori, ne postoji privrženost javnom dobru i interesima velike većine crnogorskih građana

Samo jedan od svijetova u kojima živi Milo Đukanović jasno je vidljiv crnogorskoj javnosti. To je svijet ojađene i sumračne svakodnevice kojim on, kao premijer vlade i lider autoritarne vladajuće partije, upravlja.

To je svijet propalih preduzeća, nerasvijetljenih ubistava, banalne kulturne proizvodnje, razorene prirode, obespravljenih građana, gladne djece. To je svijet u kome zarobljeno živi 99% crnogorskog stanovišta. To je svijet iz kojeg su Đukanović i njegov kartel zacementirali sve izlaze, osim onaj koji kao privatnu, slobodnu zonu koriste oni i članovi njihovih porodica.

Kroz taj izlaz, Đukanović i njegovi ulaze u drugi svijet. To je svijet ogromnog novca i privilegija, blještavih satova i dijamanata. To je svijet krupnih bankara, trgovaca zlatom, naftom i oružjem, aluminijskih tajkuna, šeika, prinčeva i korumpiranih zapadnih političara.

U tom svijetu, Đukanović kao ulaznicu i jedini ulog stavlja cjelokupnost države Crne Gore. Sve, od njenih prirodnih bogatstava, potencijala njenih građana i kulturne baštine, do geostrateškog položaja i administrativno-birokratskih produkata, od kojih su najtraženije kreditne garancije i državljanstvo.

Sve to na jednom tasu vage, a na drugom privilegije i moć za njega i njegove. I to zlokobno mjerenje i odmjeravanje kojim je ovaj kartel ukrupnio svoju imovinu stotinama miliona eura traje već decenijama.

Kao rezultat ovakvih Đukanovićevih kartelovskih prodaja i preprodaja, ni u jednom aspektu političkog života u Crnoj Gori, ne postoji privrženost javnom dobru i interesima velike većine crnogorskih građana. Posebno je uočljiv i licemjeran nedostatak autonomnosti i principijelne dosljednosti u spoljnoj politici.

Najnoviji primjer je priznavanje Sirijske nacionalne koalicije kao predstavnika legitimne vlasti u građanskim ratom zahvaćenoj Siriji. Ovo otvoreno svrstavanje na jednu stranu, koje diktira militaristička NATO Imperija, direktno ruši napore izaslanika Ujedinjenih nacija Lakhdara Brahimija u traženju kompromisnog rješenja koje vodi ka hitnom zaustavljanju ratnih dejstava i otpočinjanju mirovnih pregovora.

Na sličan način je u julu 2011. godine crnogorska vlada priznala i libijski prelazni Nacionalni savjet, iako je prilikom posjete Tripoliju nepune dvije godine prije toga, potpredsjednik DPS-a i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović u srdačnom prijateljstvu sa Gadafijem nazdravljao 40 godina libijske “oslobodilačke revolucije” i obećavao “maksimalna parnerstva” (kako je pisala njegova pres-služba), a tokom ranije posjete mu, prema nekim medijskim navodima, poklonio i jednu od Titovih uniformi.

Stidi li se sada Vujanović svega toga, uključujući i činjenicu da je prilikom susreta od Gadafija primio orden? Hoće li objasniti crnogorskim građanima kako je Gadafi od „prijatelja“ naprasno postao „terorista“, a onda se i javno izviniti što je prijateljevao sa „teroristom“ i od njega primao poklone?

Sumnjam da će to uraditi jer su on, baš kao i njegov doskorašnji partijski predsjednik Đukanović, predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić i svi DPS-SDP-BS ministri vazali jedne militarističke Imperije. Stoga, sve što Imperija zapovijedi, vazali bespogovorno i sa pognutom glavom (ali i sa punim džepovima) sprovode u djelo. Na nesreću po demokratizaciju Crne Gore, među vazalima ima i istaknutih opozicionih političara.

To znači da crnogorska spoljna politika, da bi se uopšte konstituisala kao samosvojan pogled i pristup međunarodnim odnosima, mora kao prioritet broj jedan odbaciti vazalni odnos koji zagovara, sprovodi i od koga ima velike materijalne koristi postojeća vladajuća klasa. Kao izraz slobodarskog bivstovanja Crne Gore, domovine različitih etničkih, vjerskih i kulturnih zajednica, jedina primjerena spoljna politika je ona koja je utemeljena na principima aktivne neutralnosti.

Neutralnost podrazumjeva odbijanje diktata velikih sila i funkcionisanje države kao odgovornog, principijelnog i miroljubivog međunarodnog igrača. Cilj ovakve spoljne politike nije da bude element globalne prevlasti jedne Imperije i s njom vezane vladajuće klase (tih 1% svjetske populacije u koje su sebe već „ugradili“ Đukanović i njegov kartel), nego da omogući da se narodi i države razvijaju i povezuju u korist i na radost svih svojih građana i građanki.

Samo ovakvi napori mogu doprinijeti konačnom uspostavljaju svjetskog mira. Jer do mira može doći samo kada nestane dualizam svjetova siromašnih i bogatih, kada nestanu totalitarne Imperije, vazali i sluge, i kada, kroz jedan suštinski demokratski proces, građani postanu gospodari svojih sudbina.

Filip Kovačević